[III] PRIKUPLJANJE GRAĐE
1. Dostupnost izvora
1.1. Koji su izvori naučnog rada?
U diplomskom radu proučavamo jedan predmet
služeći se određenim sredstvima. Cesto je predmet jedna knjiga, a sredstva
su druge knjige. Takav je slučaj s ra-dom, recimo, 0 ekonomskom učenju Adama
Stnita, gde predmet čine dela Adama Smita, dok oruđe predstavljaju knjige o
Adamu Smitu. U tom slučaju tekstovi Adama Smita su primarni, a tekstovi
o njemu sekundarni izvori ili kritička literatura. Naravno, ako
bi predmet rada bio Iz-vori ekomomskog učenja Adama Smita, primarne
izvore činili bi tekstovi koji su ga inspirisali. Kao izvori jednom autoru mogu
poslužiti podaci o istorijskim događajima (di-skusije koje su u to vreme
pratile određene pojave), koji su u vidu pisanog materijala uvek dostupni.
U odredenim slučajevima, međutim,
predmet je real-na pojava: to je slučaj s radovima o internim migracio-nim
kretanjima u savremenoj Italiji, o ponašanju grupe hendikepirane dece, o javnom
mišljenju o tekućoj televi-zijskoj emisiji. U ovom slučaju izvori još uvek ne
posto-je u pisanoj formi, tek treba da postanu tekstovi koje će-te vi uneti u
rad kao građu: biće to statistički podaci, pre-pisi intervjua, ponekad
fotografije ili čak audio-vizuelna dokumentacija. Sto se kritičke literature
tiče, stvari se ne menjaju mnogo u odnosu na prethodni slučaj. Ako to ne budu knjige i članci iz časopisa
biće novinski članci i gra-da različite vrste.
Imajte na umu razliku izmedu izvora
i kritičke litera-ture jer kritička literatura često samo ponovo citira vaše
izvore; ali - kao što ćemo videti u sledećem poglavlju -to su izvori iz
druge ruke.
Ako sam za temu izabrao Ekonomsku
teoriju Adama Smita i shvatim da se pišući rad sve više zadržavam na
tumačenju Smitovog dela zapostavljajući samo delo, imam dve mogućnosti: da se
vratim izvorima ili da promenim temu i pišem o Tumačenjima Smitove teorije u
savreme-noj liberalnoj misli u Engleskoj.
To me neće osloboditi obaveze da
znam šta je rekao Smit, ali će me mnogo više zanimati mišljenje tumača njegovog
dela. Ako želim da se temeljno pozabavim kri-tikom njegovih tumača, nema sumnje
da ću morati da ih konfrontiram s originalnim tekstom.
Pretpostavimo, najzad, da me je
originalna misao ve-oma malo interesovala i da počinjem da pišem rad o zen
filozofiji u japanskoj tradiciji. Jasno je da moram čitati na japanskom i da se
ne mogu osloniti na malobrojne prevo-de kojima raspolažem. Proučavajući
literaturu, posebno sam se zainteresovao za ulogu koju je imao zen u delima
književne i umetničke avangarde u Americi pedesetih go-dina. Jasno je da se u
tom slučaju od mene ne očekuje da sa apsolutnom teološkom i filološkom
preciznošću pronik-nem u smisao zen misli, već da saznam na koji način je
originalno istočnjačko učenje postalo element umetničke ideologije na Zapadu.
Moja tema će biti Uloga zena u 're-nesansi San Franciska' pedesetih godina, a
moji izvori Ke-ruak, Ginsberg, Ferlingeti i njima slični. To su izvori ko-je ću
morati da koristim, a što se zena tiče biće mi dovoljno nekoliko pouzdanih knjiga i
dobri prevodi. Osim ako ne želim da pokažem da u Kaliforniji nisu dobro
raz-umeli onginalnu zen misao, a u tom slučaju bi japanski tekstovi bili
neophodni. Ali, ako prihvatim činjenicu da su oni koristili prevode s
japanskog, ono što me interesuje je njihovo poimanje zena, a ne ono što zen u
originalu jeste.
Shvatili ste i sami koliko je važno
odmah definisati predmet rasprave, jer ćete se od samog početka suočiti s
problemom dostupnosti izvora.
U odeljku III 2.4. videćete kako se
može poći prak-tično ni od čega i u maloj biblioteci naći sve što je po-trebno
za rad. Ali reč je o graničnom slučaju. Temu ću prihvatiti ako sam siguran da
imam pristup izvorima i mo-ram znati: 1) gde ih mogu naći; 2) da li su lako
dostup-ni; 3) da li sam u stanju da se njima služim.
Jer, mogao bih neobazrivo prihvatiti
rad o nekim Džojsovim rukopisima ne znajući da su na univerzitetu u Bafalu, ili
znajući dobro da u Bafalo neću nikada otići. Mogao bih s oduševljenjem
prihvatiti rad o dokumentaci-ji u privatnom posedu neke porodice, a kasnije
otkriti da je ona ljubomorno čuva ili je pokazuje samo uglednim na-učnim
imenima. Mogao bih prihvatiti rad na dostupnoj srednjovekovnoj građi, ne
uzimajući uopšte u obzir da ni-kada nisam pohadao kurs koji bi me osposobio za
čitanje starih rukopisa.
Ali ne upuštajući se u tako
sofisticirane primere, mo-gao bih za temu uzeti nekog autora ne znajući da su
nje-govi originalni tekstovi veoma retki i da ću morati da ju-rim kao lud od
jedne biblioteke do druge, da putujem iz jednog mesta u drugo; ili poverovati
da je lako doći do mikrofilma svih njegovih dela zaboravljajući da na mom fakultetu ne postoji aparat za
čitanje mikrofilma ili da pa-tim od konjuktivitisa i da ne mogu podneti jedan
tako is-crpljujući posao.
Uzalud je da ja, filmski fanatik,
tražim temu o jed-nom manje značajnom delu reditelja iz dvadesetih godina ako
ću kasnije otkriti da postoji samo jedna kopija tog de-la u Filmskom arhivu u
Vašingtonu.
Kad rešim problem izvora, ostaje
problem kritičke li-terature. Mogao bih odabrati manje značajnog autora iz
osamnaestog veka jer u biblioteci u mom gradu imaju, gle čuda, prvo izdanje njegovog
dela, ali bih naknadno mogao saznati da mi je neophodna kritička literatura o
tom auto-ru dostupna samo po cenu ozbiljnih finansijskih napora.
Ovaj problem ne rešava se tako što
ćemo se osloniti na ono što imamo, jer predviđenu kritičku literaturu mo-ramo
pročitati, ako ne sve bar sve ono što je važno i iz-vore moramo koristiti direktno
(vidi sledeći pasus).
Bolje je izabrati drugu temu, u
skladu s kriterijumi-ma izloženim u II poglavlju, nego sebi dozvoliti
neopro-stivu ležernost.
Kao orijentir bi mogli da posluže neki radovi čijim sam
odbranama nedavno prisustvovao, u kojima su izvo-ri bili precizno utvrdeni,
ograničenog opsega koji se mo-gao kontrolisati, dostupni kandidatima koji su
umeli da ih iskoriste. Tema prvog rada je bila Politikd PCf u obksti
školstvd od umereno leve orijentdcije do studentske pobu-ne. Ovde je tema
formulisana veoma precizno i, rekao bih, oprezno: posle šezdeset osme
istraživanje bi bilo ote-žano. Kao izvor korišćena su partijska glasila,
parlamen-tarni akti, partijska arhiva i ostala štampa. Koliko god istraživanje bilo precizno, verujem
da su ostaloj štampi mnoge stvari promakle, ali se u svakom slučaju radilo o
sekundarnom izvoru koji je omogućio uvid u različita mi-šljenja i kritike.
Uostalom, za definisanje politike PCI u oblasti školstva, bile su dovoljne
zvanične izjave. Imajte u vidu da bi sve bilo mnogo drugačije da se tema bavila
školskom politikom DC' jer je to bila partija na vlasti. Na jednoj strani našle
bi se zvanične izjave, a s druge, efek-ti te iste politike koji im protivreče:
istraživanje bi dobi-lo dramatične dimenzije. Ako bi njime bio obuhvaćen i
period nakon šezdeset osme, u izvore nezvaničnog mišlje-nja bi se morale
uključiti sve publikacije vanparlamentar-nih grupa koje su od tada izlazile.
Još jedno naporno istraživanje. Da zaključim: pretpostavljam da je kandidat
imao mogućnost da radi u Rimu ili da dobije fotokopije materijala koji mu je
bio potreban.
Drugi rad je bio iz srednjovekovne
istorije i laicima bi se mogao učiniti mnogo težim. Bavio se sudbinom do-bara
manastira San Zeno u Veroni u kasnom srednjem ve-ku. Jezgro rada činila je
transkripcija nekih delova mana-stirskog registra koju do tada niko nije
uradio. Kandidatu je, naravno, bilo neophodno poznavanje paleografije, tj. da
zna kako se čitaju i po kojim kriterijumima se transkribu-ju stari rukopisi.
Kada je ovladao ovom tehnikom, ostalo mu je samo da se ozbiljno baci na posao i
objasni rezul-tate do kojih je došao. Uz rad je ipak išla i bibliografija od
trideset naslova, znak da je specifičan problem morao biti istorijski uokviren
na osnovu prethodno proučene li-terature. Pretpostavljam da je kandidat iz
Verone i da je izabrao ovaj rad koji ga ne obavezuje na putovanja.
Sledeća tema je primer rada koji
zahteva određeno vreme i sredstva, a istovremeno pokazuje kako se može na
zavidnom naučnom nivou obraditi tema koja na prvi pogled izgleda podobna samo
za dobru kompilaciju. Na-slov je bio Problematika glumca u delu Adolfa Apie.
Reč je o jednom veoma poznatom autoru koga su proučavali mnogi istoričari i
teoretičari teatra i o kome, izgleda, vi-še nema šta da se kaže. Ali, kandidat
se upustio u jedno strpljivo istraživanje švajcarskih arhiva, obišao mnoge
bi-blioteke, otišao u sva mesta u kojima je Apia radio i uspeo da napravi
bibliografiju tekstova samog autora (uključujući manje značajne članke koje
nikada niko nije čitao) i studija o njemu tako temeljno, sveobuhvatno i
pre-cizno da, ako je verovati mentoru, ovaj rad se može sma-trati naučnim
doprinosom. To znači da predstavlja mnogo više od kompilacije i da su u njemu
korišćeni neki do ta-da nedostupni izvori.
Comments
Post a Comment