Skip to main content

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?


[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI?
1. Zašto treba pisati diplomski rad?
Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanističkih fakulteta.
Opisali smo „spoljašnje" karakteristike rada i ritual koji se izvodi, ali još nismo rekli mnogo o prirodi rada. Pre svega, zašto italijanski univerzitet uslovljava završetak studija diplomskim radom?
Ovo nije praksa na većini inostranih univerziteta. Na nekima postoje i stupnjevi diplome koji se mogu dostići bez diplomskog rada, na drugima postoji prvi stupanj, ko-ji uglavnom odgovara našoj diplomi. On ne daje pravo na titulu doktora nauka i stiče se bilo određenim brojem po-loženih ispita bilo elaboratom skromnijih zahteva; najzad, postoje i takvi gde doktorski stupnjevi zahtevaju radove različite težine. Obično se pod pravim radom podrazume-va neka vrsta magistarskog rada, odnosno doktorata za ko-ji se opredeljuju samo oni koji žele da se bave naučnim radom. Taj tip doktorata naziva se različitim imenima, a mi ćemo ga označavati internacionalno prihvaćenom an-glosaksonskom skraćenicom PhD(što znači Philosophy Doctor. doktor filozofije), što je i oznaka za doktorsku ti-tulu uopšte u oblasti humanističkih nauka, od sociologa do profesora grčkog jezika; za doktora nehumanističkih nauka koristi se druga skraćenica, kao na primer MD, Me-dicine Doctor. Nasuprot PhD je nešto veoma srodno na-šoj diplomi, što ćemo označavati terminom Licenza. ,.Li-cenza" u svojim različitim oblicima upućuje na obavljanje struke, nasuprot PhD koja upućuje na akademsku aktiv-nost, što znači da se ljudi s ovom titulom skoro uvek od-lučuju za univerzitetsku karijeru.
Na univerzitetima ovog tipa pod radom se uvek pod-razumeva doktorska disertacija (PhD); to je originalan istraživački rad kojim kandidat treba da pokaže da je spo-soban da napreduje u disciplini kojoj se posvetio. Dokto-rat se ne radi u dvadeset drugoj godini kao naš diplom-ski rad, već mnogo kasnije, ponekad u četrdesetim ili pe-desetim godinama (naravno da postoje i veoma mladi PhD). Zašto tako kasno? Zato što je reč o originalnom istraživačkom radu za koji, naravno, treba znati šta su o toj temi rekli drugi stručnjaci ali, iznad svega, treba ,,ot-kriti" nesto što drugi još nisu rekli.

Kada je reč o „otkriću", posebno u humanističkim na-ukama, ne misli se samo na ona epohalna poput otkrića o deljivosti atoma, o teoriji relativiteta ili leku protiv tu-mora: mogu to biti skromni pronalasci. Naučnim se može smatrati i nov način čitanja i razumevanja klasičnog tek-sta, pronalaženje jednog rukopisa koji baca novo svetlo na biografiju nekog autora, reorganizacija i novo tumačenje ranijih studija, koji vode sazrevanju i sistematizaciji razli-čitih ideja do tada rasutih u drugim tekstovima. U svakom slučaju, istraživač bi trebalo da napiše rad koji se ne može zaobići u daljim teoretskim istraživanjima.
Da li je rad a la italiana tog tipa? Ne baš. Pošto se piše obično izmedu dvadeset druge i dvadeset četvrte go-dine, dok se još polažu ispiti, ne može biti rezultat dugog i promišljenog rada ni dokaz pune zrelosti. Dešava se da su diplomski radovi (posebno obdarenih studenata) prave doktorske teze, ali većina nije na tom nivou. Ali ni uni-verzitet to ne traži po svaku cenu: može se napisati do-bar rad koji nije istraživanje već kompilacijd. Tu student jednostavno pokazuje da je kritički proučio veći deo po-stojeće „literature" (radovi objavljeni o toj temi) i da je u stanju da svoje znanje izloži jasno, da poveže različita gledišta i pruži inteligentan pregled koji može poslužiti i stručnjaku za to područje ako konkretan problem nije do sada proučavao.
Evo, dakle, prvog saveta: može se pisati rad koji je kompilacija ili istraživanje, rad kao „Licenza " ili rad kao PhD.
Istraživački rad uvek je duži, naporniji i odgovorniji; kompilacija može takode da bude naporna (ima kompila-cija koje su rađene godinama), ali obično zahteva manje vremena i nosi manji rizik.

Nije isključeno da kompilacija ne može prerasti u istraživački rad: kompilacija može da bude ozbiljan rad mladog istraživača koji pre nego što počne sopstveno lstraživanje želi sebi da razjasni pojmove i prikupi dovolj-no građe.
Nasuprot njima, postoje radovi koji pretenduju da bu-du istraživački, ali su urađeni površno: to su lo.ši radovi koji iritiraju čitaoca i ne idu u prilog onom ko ih piše.
Stoga, izbor između kompilacije i istraživačkog rada zavisi od zrelosti i sposobnosti kandidata. Cesto, na ne-sreću, zavisi i od ekonomskog momenta jer nema sumnje da student koji radi ima manje vremena, manje energije, a obično i manje novca za iscrpna istraživanja (koja pod-razumevaju kupovinu retkih i skupih knjiga, putovanja u inostranstvo i korišćenje stranih izvora).
Nažalost, u ovoj knjizi ne možemo dati savete eko-nomske prirode. Donedavno istraživački rad je u celom svetu bio privilegija bogatih studenata. Ne može se reći da današnje stipendije za studiranje, za rad i boravak u inostranstvu i razni fondovi rešavaju sve probleme. Ideal-no bi bilo društvo u kome bi studiranje država plaćala onima koji imaju istinsku vokaciju za studije, i ne bi bi-lo nužno po svaku cenu imati „ćagu" da bi se dobio po-sao, unapređenje, prohodnost na konkursu.
Ali, univerzitet u Italiji i društvo čiji je odraz, za sa-da su takvi kakvi su; ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će studenti iz različitih socijalnih sredi-na moći da studiraju bez većih odricanja. Objasnićemo za-to kako može da se napiše dobar diplomski rad, uzimaju-ći u obzir potrebno vreme i energiju, ne samo posebne sklonosti.
a � t f �W� ��� y:"Times New Roman"'>torima X, Y i Z, niti da je citirao autora /u prevodu, jer bi se radilo o uzgrednoj napomeni u zaključku, a tema je zahtevala da se temeljno i u originalu prouče samo troji-ca autora precizirana u naslovu.
Eto kako jedan panoramski rad može da se sažme u prihvatljive okvire, a da se pri tom ne pretvori u strogo monografski.
Treba da bude jasno da termin „monografski" može imati mnogo šire značenje od onoga koje smo ovde upo-trebili. Monografija je obrađivanje samo jedne teme i kao takva suprotstavlja se „priči", udžbeniku, enciklopediji. Zbog toga je monografski i rad pod naslovom: Terna 'Svet okrenut naopako' kod srednjovekovnih pisaca.
Proučavaju se mnogi autori ali samo s aspekta jedne specifične teme (sa aspekta jednog zamišljenog paradoksa ili bajke: ribe lete u vazduhu, ptice plivaju u vodi). Pod pretpostavkom da se dobro uradi, bila bi to odlična mo-nografija. Ali, da bi zaista bila urađena kako valja, treba navesti sve autore koji su obrađivali tu temu, naročito one manje poznate kojih se niko ne seća. Zato je ovaj rad ne-što između monografskog i panoramskog i nije nimalo lak: zahteva mnogo čitanja. Ako se od nje ipak ne odu-staje, trebalo bi je suziti: Tema 'Svet okrenut naopako' kod karolinških pesnika.
Područje se sužava, zna se šta treba obraditi a šta iz-ostaviti. Naravno da je uzbudljivije pisati panoramski rad, jer iznad svega izgleda dosadno baviti se godinu ili dve dana jednim autorom. Ali treba znati da pisanje strogo monografskog rada ne znači izgubiti sasvim iz vida pano-ramu. Pisati rad o pripovedačkoj prozi Fenolja znači ima-ti u vidu italijanski realizam kao pozadinu, čitati Pavezea ili Vitorinija, steći uvid u prozu američkih autora koje je Fenoljo čitao i prevodio.

Samo ako uklopite autora u panoramski pregled, mo-žete ga shvatiti i objasniti. Ali, jedno je koristiti panora-mu kao pozadinu, a drugo napraviti panoramsku sliku. Jedno je slikati portret plemića sa selom i rekom u poza-dini, drugo je slikati polja, doline i reke. Treba promeni-ti tehniku, treba promeniti, fotografskim jezikom rečeno, fokus. Polazeći od jednog autora, panorama može biti ne-dovoljno jasna, nepotpuna ili iz druge ruke.
U zaključku bih podsetio na osnovno pravilo: što se vi-še sužava polje, radi se bolje i sigurnije je. Monografski rad ima prednost nad panoramskim. Bolje je da rad više li-či na esej nego na udžbenik istorije ili enciklopediju.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je