[I]
ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI?
1. Zašto treba pisati diplomski rad?
Diplomski rad je pisani sastav,
prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student
obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema
italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene
ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći
izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više
kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj
učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su
odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani
stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu
oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset
šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila
poštuju se na većini humanističkih fakulteta.
Opisali smo „spoljašnje"
karakteristike rada i ritual koji se izvodi, ali još nismo rekli mnogo o
prirodi rada. Pre svega, zašto italijanski univerzitet uslovljava završetak
studija diplomskim radom?
Ovo nije praksa na većini inostranih
univerziteta. Na nekima postoje i stupnjevi diplome koji se mogu dostići bez diplomskog rada, na drugima postoji prvi stupanj, ko-ji
uglavnom odgovara našoj diplomi. On ne daje pravo na titulu doktora nauka i
stiče se bilo određenim brojem po-loženih ispita bilo elaboratom skromnijih
zahteva; najzad, postoje i takvi gde doktorski stupnjevi zahtevaju radove
različite težine. Obično se pod pravim radom podrazume-va neka vrsta
magistarskog rada, odnosno doktorata za ko-ji se opredeljuju samo oni
koji žele da se bave naučnim radom. Taj tip doktorata naziva se različitim
imenima, a mi ćemo ga označavati internacionalno prihvaćenom an-glosaksonskom
skraćenicom PhD(što znači Philosophy Doctor. doktor filozofije), što je
i oznaka za doktorsku ti-tulu uopšte u oblasti humanističkih nauka, od
sociologa do profesora grčkog jezika; za doktora nehumanističkih nauka koristi
se druga skraćenica, kao na primer MD, Me-dicine Doctor. Nasuprot PhD je
nešto veoma srodno na-šoj diplomi, što ćemo označavati terminom Licenza. ,.Li-cenza"
u svojim različitim oblicima upućuje na obavljanje struke, nasuprot PhD koja
upućuje na akademsku aktiv-nost, što znači da se ljudi s ovom titulom skoro
uvek od-lučuju za univerzitetsku karijeru.
Na univerzitetima ovog tipa pod
radom se uvek pod-razumeva doktorska disertacija (PhD); to je originalan istraživački
rad kojim kandidat treba da pokaže da je spo-soban da napreduje u disciplini
kojoj se posvetio. Dokto-rat se ne radi u dvadeset drugoj godini kao naš
diplom-ski rad, već mnogo kasnije, ponekad u četrdesetim ili pe-desetim
godinama (naravno da postoje i veoma mladi PhD). Zašto tako kasno? Zato što je
reč o originalnom istraživačkom radu za koji, naravno, treba znati šta
su o toj temi rekli drugi stručnjaci ali, iznad svega, treba ,,ot-kriti"
nesto što drugi još nisu rekli.
Kada je
reč o „otkriću", posebno u humanističkim na-ukama, ne misli se samo na ona
epohalna poput otkrića o deljivosti atoma, o teoriji relativiteta ili leku
protiv tu-mora: mogu to biti skromni pronalasci. Naučnim se može smatrati i nov
način čitanja i razumevanja klasičnog tek-sta, pronalaženje jednog rukopisa
koji baca novo svetlo na biografiju nekog autora, reorganizacija i novo
tumačenje ranijih studija, koji vode sazrevanju i sistematizaciji razli-čitih
ideja do tada rasutih u drugim tekstovima. U svakom slučaju, istraživač bi
trebalo da napiše rad koji se ne može zaobići u daljim teoretskim
istraživanjima.
Da li je rad a la italiana tog tipa?
Ne baš. Pošto se piše obično izmedu dvadeset druge i dvadeset četvrte go-dine,
dok se još polažu ispiti, ne može biti rezultat dugog i promišljenog rada ni
dokaz pune zrelosti. Dešava se da su diplomski radovi (posebno obdarenih
studenata) prave doktorske teze, ali većina nije na tom nivou. Ali ni
uni-verzitet to ne traži po svaku cenu: može se napisati do-bar rad koji nije
istraživanje već kompilacijd. Tu student jednostavno pokazuje da je
kritički proučio veći deo po-stojeće „literature" (radovi objavljeni o toj
temi) i da je u stanju da svoje znanje izloži jasno, da poveže različita
gledišta i pruži inteligentan pregled koji može poslužiti i stručnjaku za to
područje ako konkretan problem nije do sada proučavao.
Evo, dakle, prvog saveta: može se
pisati rad koji je kompilacija ili istraživanje, rad kao „Licenza " ili
rad kao PhD.
Istraživački rad uvek je duži,
naporniji i odgovorniji; kompilacija može takode da bude naporna (ima
kompila-cija koje su rađene godinama), ali obično zahteva manje vremena i nosi
manji rizik.
Nije isključeno da kompilacija ne
može prerasti u istraživački rad: kompilacija može da bude ozbiljan rad mladog
istraživača koji pre nego što počne sopstveno lstraživanje želi sebi da
razjasni pojmove i prikupi dovolj-no građe.
Nasuprot njima, postoje radovi koji
pretenduju da bu-du istraživački, ali su urađeni površno: to su lo.ši radovi
koji iritiraju čitaoca i ne idu u prilog onom ko ih piše.
Stoga, izbor između kompilacije i
istraživačkog rada zavisi od zrelosti i sposobnosti kandidata. Cesto, na
ne-sreću, zavisi i od ekonomskog momenta jer nema sumnje da student koji radi
ima manje vremena, manje energije, a obično i manje novca za iscrpna
istraživanja (koja pod-razumevaju kupovinu retkih i skupih knjiga, putovanja u
inostranstvo i korišćenje stranih izvora).
Nažalost, u ovoj knjizi ne možemo dati
savete eko-nomske prirode. Donedavno istraživački rad je u celom svetu bio
privilegija bogatih studenata. Ne može se reći da današnje stipendije za
studiranje, za rad i boravak u inostranstvu i razni fondovi rešavaju sve
probleme. Ideal-no bi bilo društvo u kome bi studiranje država plaćala onima
koji imaju istinsku vokaciju za studije, i ne bi bi-lo nužno po svaku cenu
imati „ćagu" da bi se dobio po-sao, unapređenje, prohodnost na konkursu.
Ali, univerzitet u Italiji i društvo
čiji je odraz, za sa-da su takvi kakvi su; ne preostaje nam ništa drugo nego da
se nadamo da će studenti iz različitih socijalnih sredi-na moći da studiraju
bez većih odricanja. Objasnićemo za-to kako može da se napiše dobar diplomski
rad, uzimaju-ći u obzir potrebno vreme i energiju, ne samo posebne sklonosti.
a � t f �W� ��� y:"Times New Roman"'>torima X, Y i Z, niti da je
citirao autora /u prevodu, jer bi se radilo o uzgrednoj napomeni u zaključku, a
tema je zahtevala da se temeljno i u originalu prouče samo troji-ca autora
precizirana u naslovu.
Eto kako jedan panoramski rad može
da se sažme u prihvatljive okvire, a da se pri tom ne pretvori u strogo
monografski.
Treba da bude jasno da termin
„monografski" može imati mnogo šire značenje od onoga koje smo ovde
upo-trebili. Monografija je obrađivanje samo jedne teme i kao takva
suprotstavlja se „priči", udžbeniku, enciklopediji. Zbog toga je
monografski i rad pod naslovom: Terna 'Svet okrenut naopako' kod srednjovekovnih
pisaca.
Proučavaju se mnogi autori ali samo
s aspekta jedne specifične teme (sa aspekta jednog zamišljenog paradoksa ili
bajke: ribe lete u vazduhu, ptice plivaju u vodi). Pod pretpostavkom da se
dobro uradi, bila bi to odlična mo-nografija. Ali, da bi zaista bila urađena
kako valja, treba navesti sve autore koji su obrađivali tu temu, naročito one
manje poznate kojih se niko ne seća. Zato je ovaj rad ne-što između
monografskog i panoramskog i nije nimalo lak: zahteva mnogo čitanja. Ako se od
nje ipak ne odu-staje, trebalo bi je suziti: Tema 'Svet okrenut naopako' kod
karolinških pesnika.
Područje se sužava, zna se šta treba
obraditi a šta iz-ostaviti. Naravno da je uzbudljivije pisati panoramski rad,
jer iznad svega izgleda dosadno baviti se godinu ili dve dana jednim autorom.
Ali treba znati da pisanje strogo monografskog rada ne znači izgubiti sasvim iz
vida pano-ramu. Pisati rad o pripovedačkoj prozi Fenolja znači ima-ti u vidu
italijanski realizam kao pozadinu, čitati Pavezea ili Vitorinija, steći uvid u
prozu američkih autora koje je Fenoljo čitao i prevodio.
Samo ako
uklopite autora u panoramski pregled, mo-žete ga shvatiti i objasniti. Ali,
jedno je koristiti panora-mu kao pozadinu, a drugo napraviti panoramsku sliku.
Jedno je slikati portret plemića sa selom i rekom u poza-dini, drugo je slikati
polja, doline i reke. Treba promeni-ti tehniku, treba promeniti, fotografskim
jezikom rečeno, fokus. Polazeći od jednog autora, panorama može biti
ne-dovoljno jasna, nepotpuna ili iz druge ruke.
U zaključku bih podsetio na osnovno
pravilo: što se vi-še sužava polje, radi se bolje i sigurnije je. Monografski
rad ima prednost nad panoramskim. Bolje je da rad više li-či na esej nego na
udžbenik istorije ili enciklopediju.
Comments
Post a Comment