2. Kako pisati?
Vi niste Prust. Ne
pišite duge rečenice. Ako vam do-đu, napišite ih, ali ih posle podelite na više
kraćih. Ne plašite se da više puta imenujete subjekt svoje rasprave, ostavite
se preterane upotrebe zamenica i zavisnih rečeni-ca. Nemojte reći:
„Pijanista Vitgenštajn, koji je bio
brat poznatog filo-zofa koji je napisao Tractatus Logico-Philosophicus koji mnogi danas smatraju remek-delom
savremene filozofije, doživeo je takvu sudbinu da za njega Ravel napiše
kon-cert za levu ruku, pošto je desnu izgubio u ratu."
Napišite u tom slučaju ovako:
„Pijanista Vitgenštajn je bio brat
filozofa Ludviga. Pošto je ostao bez desne ruke, Ravel je za njega napisao
koncert za levu ruku."
Ili:
„Pijanista Vitgenštajn je bio brat
filozofa, autora ču-venog Tractatusa. Pijanista Vitgenštajn je izgubio
desnu ruku. Zbog toga je Ravel za njega napisao koncert za le-vu ruku."
Ne
pišite:
„Irski pisac se odrekao porodice,
domovine i crkve i zadržao veru jedino u sebe samog. Za njega se ne može reći
da je bio angažovan pisac iako su neki govorili o nje-govim fabijanskim i
'socijalističkim' uverenjima. Kada je izbio Drugi svetski rat, svesno je
ignorisao dramu koja je potresala Evropu i posvetio se isključivo radu na
posled-njem romanu."
Možete
da napišete:
„Džojs se odrekao porodice, domovine
i crkve. Vero-vao je jedino u sebe samog. Ne bi se moglo reći da je Džojs bio
'angažovan' pisac iako su neki pokušali da go-vore o Džojsovim fabijanskim i
'socijalističkim' uverenji-ma. Kada je izbio Drugi svetski rat, Džojs je svesno
ig-norisao dramu koja je potresala Evropu. Džojs je bio ob-uzet jedino radom na
Finegenovom buđenju."
Molim vas,
nemojte nikada pisati ovako, iako vam iz-gleda „literarnije":
„Kad Štokhausen govori o
„grupama" ne misli na Senbergovu seriju niti Vebernovu. Nemački muzičar,
su-očen sa zahtevom da ne ponovi neke od dvanaest nota pre nego što serija bude
završena, ne bi na to pristao. Isto va-ži i za „klaster" koji je strukturno
nepostojaniji.
S druge strane, ni Vebern nije
sledio rigidne principe autora 'Preživeli iz Varšave.'
Sada autor Mantre ide dalje.
Najpre treba razlikovati različite faze njegovog dela. To kaže i Berio: ne može
se ovaj autor smatrati serijalistom dogmatom."
Primetili ste da se u jednom
trenutku ne zna o kome segovori.
Definisati autora pomoću jednog od
njegovih dela ni-je logički ispravno. Tačno je da kritičari u poslednje vre-me
umesto da kažu Manconi (i zbog straha da vise puta ne ponove ime, što se u
priručnicima lepog pisanja nika-ko ne preporučuje) kažu „autor Verenika".
Ali autor Ve-renika nije biografska ličnost Manconija u svom
totalite-tu: u određenom kontekstu možemo reći da postoji oset-na razlika
izmedu autora Verenika i autora poetske drame Adelči, iako,
biografski i anagrafski govoreći, u pitanju je ista ličnost. Zato bih pomenuti
tekst napisao ovako:
Kada Štokhausen govori o
„grupama" ne misli na se-rije ni Šenberga ni Veberna. Stokhausen ne bi
pristao da ne ponovi neku od dvanaest nota pre nego što se niz za-vrši. On na
isti način shvata i „klaster" koji je struktumo nepostojaniji. S druge
strane, ni Vebern nije sledio rigidne Šenbergove principe. Sada
Štokhausen ide još dalje. A što se Veberna tiče, treba razlikovati različite
faze njego-vog stvaranja. I Berio se slaže da se o Vebernu ne može razmišljati
kao o serijalisti dogmatiku.
Vi niste e.e. kamings. Kamings
je bio američki pe-snik koji se potpisivao malim početnim slovima.
Upotre-bljavao je zareze i tačke vrlo štedljivo, razbijao stihove, činio sve
ono što avangardni pisac može i treba da radi. Al.i vi niste avangardni pesnik,
čak ni ako se u svom radu bavite avangardnom poezijom. Ako pišete rad o
Karava-đu, valjda nećete početi da slikate? Dakle, ako pišete rad o stilu
futurista, nećete pisati kao futurista. To je važna preporuka jer danas mnogi
pokušavaju da pišu netipičan rad u kome se ne poštuju pravila kritičkog
diskursa. Ali jezik rada je jedan metajezik, tj. jezik koji govori o
dru-gim jezicima. Psihijatar koji opisuje duševne bolesnike ne izražava se kao
oni. Ne kažem da je pogrešno izražavati se kao takozvani duševni bolesnici.
Mogli biste - i to s razlogom - verovati da se jedino oni izražavaju kako
va-lja. Ali u tom slučaju imate dve mogućnosti: ili nećete pi-sati rad, izražavajući
tako svoju želju za uništenjem, od-bijajući diplomu i odlučujući da, recimo,
svirate na gita-ri; ili ćete napisati rad, ali tada morate objasniti svima
za-što jezik duševnih bolesnika nije jezik „ludaka", a da bi-ste to izveli
morate koristiti jedan kritički metajezik, ra-zumljiv svima. Nazovi-pesnik koji
rad piše kao pesmu jadnik je i najverovatnije loš pesnik. Od Dantea do Elio-ta
i od Eliota do Sangvinetija, avangardni pesnici, kada su želeli da govore o
svojoj poeziji, pisali su u prozi i na ra-
Opšteprihvaćen
naziv u Italiji za voz Milano-Venecija
zumljiv način. Kada je Marks hteo da
piše o radnicima, nije pisao kao ondašnji radnik, već kao filozof. Kada je
kasnije s Engelsom pisao Manifest 1848, koristio je novi-narski stil,
izlomljen, efikasan, provokativan. Ali to nije stil Kapitala koji se
obraća ekonomistima i političarima. Nemojte mi reći da osećate „diktat"
poetskog nemira i da ne možete da se potčinite zahtevima jednostavnog,
banal-nog metajezika kritike. Vi ste pesnik? Nemojte da diplo-mirate. Montale
nije diplomirao a ipak je veliki pesnik. Gada (diplomirani inženjer) je pisao
kako je pisao, sve sa-mi dijalektalizmi i stilske neujednačenosti, ali kada je
tre-balo da napravi priručnik za one koji su pisali radio-ve-sti, izložio je to
jasnim, lucidnim stilom, svima razumlji-vim. A kada Montale piše jedan kritički
članak, razume-ju ga svi, čak i oni koji ne shvataju njegovu poeziju.
Idite često na novipasus. Kad
god je to potrebno, kad duh teksta to zahteva, što češće, to bolje.
Pišite sve što vam padne na pamet,
ali samo u prvoj verziji. Kasnije ćete shvatiti šta vas je
povuklo i udaljilo od središta teme. Tada ćete ukloniti umetnute
rečenice, di-gresije i staviti ih u napomene ili dodatak.
Rad vam služi da dokažete
pretpostavku koju ste iz-neli na početku, a ne da pokažete da vi sve znate.
Koristite mentora kao zamorče. Dajte
mentoru da pro-čita prva poglavlja (a zatim postepeno i ostala) mnogo pre
predaje rada. Njegove reakcije vam mogu poslužiti. Ako je mentor zauzet (ili
lenj) iskoristite prijatelja. Proverite da li neko razume to što ste napisali.
Ne igrajte se usamljenog genija.
Ne morate početi od prvog poglavlja.
Možda ste bo-lje pripremljeni i imate više građe za četvrto.
Počnite oda-tle, opušteni kao da ste već sredili prethodna tri. Steći ćete hrabrost. Naravno, morate imati
oslonac u radnoj ver-ziji sadržaja.
Ne stavljajte tri tačke i uzvičnike,
ne objašnjavajte ironiju. Može se govoriti referencijalnim ili
figurativnim jezikom. Pod referencijalnim jezikom podrazumevam onaj u kome su
svi pojmovi označeni najopštijim nazivom, onim koji svi prepoznaju, koji ne
ostavlja nedoumice. „Voz Milano-Venecija" označava na referencijalan način
ono što ,,La freccia della laguna"7 označava na figurativan
način. Ali ovaj primer vam pokazuje da je i u „dnevnoj" komunikaciji
moguće koristiti jezik koji je samo delimič-no fugurativan. Jedan kritički
ogled ili naučni tekst treba pisati referencijalnim jezikom (sa svim terminima
defi-nisanim i jednoznačnim), ali ponekad je korisno upotrebi-ti neku metaforu,
ironiju, litotu. Evo jednog teksta pisa-nog referencijalnim jezikom za kojim
sledi njegova pod-nošljiva figurativna verzija:
Referencijalna verzija -
Krasnapolski nije naročito us-pešan tumač Danielijevih dela. On u autorovom
tekstu pronalazi značenja kojih verovatno nema. Stih ,,a s veče-ri oblaku se
divim", Ric razume kao običnu opasku o kra-joliku, dok Krasnapolski tu
nalazi simbolički izraz i po-etski jezik. Ne treba se osloniti na Ricovu
kritičku pro-nicljivost, ali ne treba verovati ni Krasnapolskom. Hilton
primećuje da ,,ako Ric zvuči kao turistički prospekt, Kra-snapolski deluje kao
dosadna propoved." I dodaje: „Zai-sta, dva savršena kritičara."
Figurativna verzija -
Nismo ubeđeni da je Krasnapol ski najuspešniji tumač Danielija. Citajući
njegovog auto ra,- dobija se utisak da preteruje. Sto se tiče stiha ,,a s večeri oblaku se divim" Ric ga
shvata kao običnu opasku o krajoliku, dok Krasnapolski uvodi u igru simbolizam
i po-etski jezik. Neću da kažem da je Ric čudo kritičarske pro-nicljivosti, ali
i Krasnapolskog treba primiti s rezervom. Kao što primećuje Hilton, ako Ric
zvuči kao turistički prospekt, Krasnapolski deluje kao dosadna propoved: dva
primera kritičarske perfekcije.
. Videli ste da figurativna verzija
koristi različite reto-ričke veštine - litote pre svega: reći da niste
ubeđeni da je neko uspešan tumač znači da taj nije uspešan tumač. Tu su
zatim metafore: uvodi u igru simbolizam. Reći da Ric nije čudo
kritičarske pronicljivosti znači da je skrom-nih dometa (Iitota). Pozivanje
na turistički prospekt i do-sadnu propoved su dva poređenja, dok je
opaska da su dvojica autora savršeni kritičari primer ironije: kaže se
jedno a teži se efektu suprotnog značenja.
Retoričke figure se ili koriste ili
se ne koriste. Ako se koriste to je zato što se pretpostavlja da je čitalac u
stanju da ih shvati i zato što se želi postići živost i ube-dljivost. U tom
slučaju ne treba se stideti i ne treba ob-jašnjavati. Ako neko misli da je naš
čitalac idiot, neka ne upotrebljava stilske figure, ali koristiti ih uz
objašnjenja znači smatrati čitaoca idiotom. On se, opet, sveti tako što idiotom
smatra autora. Evo kako bi jedan stidljivi pisac intervenisao izvinjavajući se
zbog upotrebe figura i poku-šavajući da ih neutrališe:
Figurativna verzija s rezervom -
Nismo uvereni da je Krasnapolski ... najuspešniji tumač Danielija. Citajući
nje-govog autora, ima se utisak...da preteruje. Što se tiče sti-ha ,,a s večeri
oblaku se divim", Ric ga shvata kao običnu napomenu o krajoliku, dok
Krasnapolski insistira na simbolizmu i u tome vidi pesnički jezik. Ric svakako
ni-je_. čudo kritičarske oštroumnosti ali i Krasnapolskog tre-ba primiti... s
rezervom!
Kao što primećuje Hilton, ako Ric
zvuči kao... turi-stički prospekt, Krasnapolski deluje kao... dosadna
propo-ved, i definiše ih (ali ironično!) kao dva primera savrše-ne kritike. Ali
sad, šalu na stranu, ... itd.
Uveren sam da niko nije u toj meri
intelektualni ma-lograđanin da napiše jedan tako stidljiv tekst, pun
izvinje-nja uz osmeh. Preterao sam (ovog puta to ja kažem, jer je u
didaktičkom smislu važno da parodija bude otmena kao takva). Ali ovaj treći
tekst pun je mana karakteristič-nih za pisca diletanta. Pre svega, upotreba tačkica
kojima se najavljuje: „Pažnja, sad ću da izvalim glupost!" Deti-njasto.
Tri tačke se koriste samo, kao što ćemo videti, u okviru jednog citata
da bi označile izostavljene delove i, u najboljem slučaju, na kraju
rečenice kao znak da navo-đenje nije završeno, da ima još toga da se kaže.
Zatim, upotreba uzvičnika za isticanje neke afirmacije. Nije mu tu
mesto, pogotovu ne ako je u pitanju kritički ogled. Ako proverite u knjizi koju
čitate, videćete da sam jednom ili dva puta upotrebio uzvičnik. Jednom ili dva
puta je do-zvoljeno, ako treba čitaoca naterati da odskoči od stolice, ako mu
treba odlučno skrenuti pažnju: „Pazite, ovu gre-šku ne smete nikada
napraviti!" Ali treba govoriti tihim glasom, to je pravilo. Ako hoćete da
kažete nešto važno, imaće više efekta. Treće, autor trećeg teksta se izvinjava
zbog upotrebe ironije (iako nije njegova) i to podviači. Naravno, ako vam se
čini da je Hiltonova ironija suviše fina, možete da napišete: „Suptilno
ironišući, Hilton primećuje da pred sobom imamo dvojicu
savršenih kritiča-ra." Ali ironija mora da bude zaista suptilna. U
navede-nom slučaju, pošto je Hilton govorio o turističkom pro-spektu i dosadnoj
propovedi, ironija je očigledna i nema smisla objašnjavati je. Isto važi i za
„šalu na stranu". Po-nekad je nagla promena tona u razgovoru korisna, ali
sa-mo ako se stvarao šalite. U slučaju o kome govorimo vi ste ironisali i
koristili poređenja i to nisu šale, to su ve-oma ozbiljne retoričke veštine.
Primetićete da sam u ovoj knjizi
najmanje dva puta izneo jedan paradoks i zatim rekao da se radilo o para-doksu,
ali ne zato što sam mislio da niste razumeli. Na-protiv, uradio sam to zato što
sam strepeo da ste suviše dobro razumeli i da ćete zaključiti da se ne treba
previše pouzdati u taj paradoks. Zato sam insistirao na tome da uprkos
paradoksalnoj formi, moja tvrdnja sadrži jednu va-žnu istinu. I objasnio sam
dobro stvari, jer ovo je jedna didaktička knjiga u kojoj više nego o lepom
stilu vodim računa o tome da svima bude jasno ovo što želim da ka-žem. Da sam
pisao esej, izrekao bih paradoks ali ga ne bih potkazao.
Definišite uvek termin koji
upotrebljavate prvi put. Ako ne umete da ga definišete,
izbegnite ga. Ako je to jedan od bazičnih termina u vašem radu, a vi ne
uspeva-te da ga definišete, dignite ruke od svega. Izabrali ste po-grešnu temu
(ili profesiju).
Ne objašnjavajte gde je Rim ako
posle ne objasnite gde je Timbuktu. Naježim se kad u nekom radu naiđem
na rečenicu tipa: „ Filozofa, panteistu, holandskog Jevre-j'ina Spinozu, Guzo
je ovako definisao..." Stoj! Ili pišete rad o Spinozi i u tom slučaju vaš
čitalac zna ko je Spi-noza i već ste mu rekli da je Antonio Guzo napisao studiju o njemu ili navodite slučajno
ovu tvrdnju u radu o nuklearnoj fizici i tada ne pretpostavljate da čitalac ne
zna ko je Spinoza, ali zna ko je Guzo; ili pišete rad iz postđentilijanske filozofije
u Italiji, i svi će znati ko je Guzo, ali znaće i ko je Spinoza. Nemojte reći,
bar ne u radu iz oblasti istorije: ,,T. S. Eliot, engleski pesnik (na stranu to
što je rođen u Americi)." Uzima se zdravo za gotovo da je T. S. Eliot
svima poznat. Ako baš želite da naglasite da je bio engleski pesnik reći ćete:
„Bile su to reči engleskog pesnika, Eliota..." Ali ako pišete rad o
Eli-otu, imajte milosti i iznesite sve podatke o njemu. Ako ne u tekstu, bar u
napomeni, budite toliko pošteni i pre-cizni i sažmite u deset redova neophodne
biografske po-datke. Bez obzira na to koliko bio upućen, čitalac ne mo-ra da
zna napamet kada je Eliot rođen. Utoliko pre, ako pišete rad o manje poznatom
autoru iz dalje prošlosti. Ne podrazumevajte da svi znaju ko je. Kažite odmah
ko je bio, gde pripada i slično. Cak i ako je autor bio Molijer, šta vas košta
da date napomenu s nekoliko podataka. Ni-kad se ne zna.
Ja ili mi? Da
li u rad treba unositi svoje mišljenje u prvom licu? Da li treba reći ,,ja
mislim da..."? Ima mi-šljenja da je poštenije postupiti tako nego
koristiti mi ma-jestatis. Ne bih rekao. Kaže se ,,mi" zato što se
pretpo-stavlja da se sa iznetim tvrdnjama mogu složiti i čitaoci. Pisanje je
jedan društveni čin: ja pišem da bi ti koji či-taš prihvatio ono što ti predlažem.
U krajnjem slučaju, možete pokušati da umesto ličnih zamenica koristite
bez-lične izraze tipa: „mora se, znači, zaključiti, u tom sluča-ju se mora
reći, može se zamisliti da, može se izvesti za-ključak, iz ovog teksta
proizlazi" itd. Nije potrebno reći „članak koji sam prethodno naveo"
niti „članak koji smo prethodno naveli", dovoljno je
„članak prethodno citiran". Ali mislim da se može reći „članak prethodno
citiran nam pokazuje da" jer izrazi ove vrste ne podrazumevaju
per-sonalizovanje naučne rasprave.
Comments
Post a Comment