3. Kako rad da posluži posle
diplomiranja?
Postoje dva načina da se rad napiše
tako da služi i posle završenih studija. Prvi je da se tema obradi kao po-četak
šireg istraživanja koje se kasnije nastavlja, naravno, ako za to postoji
interesovanje.
Drugi je zamišljen tako da i
direktoru lokalne turistič-ke agencije može koristiti u poslu kojim se bavi,
iako je njegova tema bila ,,Od 'Ferma i Lučie' do 'Verenika'." U stvari,
napisati diplomski rad znači: 1) precizno formulisati temu; 2) prikupiti građu
za obradu teme; 3) organizovati građu po nekom redosledu; 4) proučiti temu iz
primarnih iz-vora, u svetlu prikupljene građe; 5) dati formu i organski
povezati sva izneta gledišta; 6) izložiti građu tako da čita-lac razume šta ste
hteli da kažete; da može da se posluži lstom građom ako poželi da se pozabavi
istom temom.
Napisati diplomski rad znači, dakle,
naučiti kako une-ti red u sopstvene ideje i kako srediti podatke. To je
is-kustvo metodičnog rada koje se svodi na konstruisanje jednog „predmeta" koji će
služiti i drugima. Dakle, nije toliko važna tema rada koliko radno iskustvo
koje ona uključuje. Ko je umeo da prikupi gradu o dve redakcije
Manconijevog romana umeće kasnije da na isti, metodi-čan način prikupi podatke
koji su mu potrebni u turistič-koj agenciji.
Autor ovog teksta objavio je već
desetine knjiga o raz-ličitim temama ali ako je uspeo da napiše poslednjih
devet to je zato što se poslužio iskustvom prve koja je, u stvari, bila
proširen diplomski rad. Bez te prve knjige ne bi mo-gao da napiše ostale. I, u
onome što je dobro kao i u ono-me što nije, u njima je ostao trag prvog rada.
Vremenom postajemo lukaviji i mnogo više znamo, ali način na koji ćemo
obrađivati materiju koju poznajemo zavisiće uvek od toga kako smo pristupali
onome što nismo znali.
Konačno, pisanje diplomskog rada je
vežba pamćenja. Imamo dobro pamćenje i u starosti ako smo ga vežbali u
mladosti. Nije važno da li smo ga vežbali učeći napamet sastave svih timova
prve lige, Kardučijevu poeziju ili rim-ske careve od Avgusta do Romula
Avgustola. Naravno, ako se vežba pamćenje, bolje je učiti ono što nas
intere-suje ili nam koristi: ali ponekad je i učenje nepotrebnih sadržaja
odlična vežba. Znači, iako je bolje pisati diplom-ski rad o nečemu što nas
zanima, tema je sekundarna u odnosu na metod rada i iskustvo koje stičemo.
Ako se nešto radi dobro, nijedna
tema nije glupa: te-meljan rad dovodi do korisnih saznanja, bez obzira na to
koliko nam tema izgleda nevažna i nezanimljiva. Marks ni-je pisao rad o političkoj
ekonomiji nego o dvojici grčkih filozofa, Epikuru i Demokritu. I to nije bilo
slučajno. Možda je Marks bio u stanju da razmišlja o problemima istorije i
ekonomije sa teorijskom težinom koja nam je dobro poznata upravo zato što je
naučio da misli proučavaju-ći svoje grčke filozofe. Zbog mnogih studenata koji
poči-nju s vrlo ambicioznim radovima o Marksu a kasnije zavr-šavaju u
personalnim službama velikih kapitalističkih kom-panija, vredi preispitati
postojeći koncept diplomskih rado-va sa aspekta njihove upotrebne vrednosti i
aktuelnosti.
h� /
� n �W� ��� se formulisati teme poput Neoavangarda
u književnosti šezdestih ili Sličnosti i raz-like između tripisca
„fantastike": Savinija, Bucatija i Lan-dolfija.
U jednoj knjižici koja se bavi
sličnom temom, našao sam uputstvo za prirodne nauke, koje se može primeniti na
sve oblasti:
Tema Geologija, na primer,
previše je široka. Vuika-nologija kao grana geologije isto tako. Tema Vulkani
Meksika mogla bi da se razvije u dobar rad ali poinalo površan. Dalje
sužavanje dovelo bi do vrednije studije: Istorija Popokatepetla (na koji
se 1512. verovatno popeo jedan od Kortezovih konkvistadora i koji je imao samo
jednu erupciju 1702). Još uža tema koja obuhvata kraći period bila bi Nastanak
i gašenje Parikutina (od 20. fe-bruara 1943. do 4. marta 1952). To je bio
poslednji sa-vet, pod uslovom da se o prokletom vulkanu kaže baš sve što ima da
se kaže.
Nedavno mi se obratio jedan student
koji je želeo da za diplomski uzme temu Simbol u savremenoj misli. Ne-izvodljivo.
Bar ja nisam znao šta bi trebalo podrazumeva-ti pod „simbolom": to je
zaista jedan termin koji menja značenje zavisno od autora i ponekad mu dva
autora da-ju potpuno suprotna značenja. Pod „simbolom" formalni logičari
ili matematičari podrazumevaju izraze bez znače-nja koji zauzimaju jedno
određeno mesto i imaju određe-nu funkciju u datom formalizovanom računu (kao a
i b ili x i y u algebarskim formulama), dok drugi autori pod simbolom
podrazumevaju jednu formu punu dvosmislenih značenja, poput onih koja se
pojavljuju u snovima i koja se mogu odnositi na jedno drvo, na seksualni organ,
na želju za sazrevanjem itd. Kako onda pisati rad s takvim
naslovom? Trebalo bi analizirati sva značenja simbola u savremenoj kulturi,
napraviti jednu listu koja će ukazati na sličnosti i razlike među njima, videti
da li uprkos raz-likama postoji zajednička, osnovna ideja koja se pojavlju-je
kod svih autora ili su zbog suštinskih razlika ove teo-rije nekompatibilne. E
pa dobro, jedno takvo delo nijedan filozof, lingvista ili savremeni
psihoanalitičar još nije uspeo da stvori. Kako će onda to poći za rukom jednom
početniku koji, bez obzira koliko se trudio, nema za so-bom više od šest ili
sedam godina zrelog promišljanja. Mogao bi napisati jedan inteligentan rad i
izložiti jedno sasvim lično viđenje, ali tako se vraćamo ponovo Konti-nijevoj
istoriji italijanske književnosti. Mogao bi da pred-loži svoju teoriju o
simbolima, zanemarujući ono što su govorili drugi autori: koliko je
diskutabilan ovakav izbor, objasnićemo u odeljku II. U razgovoru sa studentom
pred-ložio sam da piše o simbolima kod Frojda i Junga, zane-marujući sve ostale
pristupe i sučeljavajući samo teorije dvojice autora. Ali, otkriva se da
student ne zna nemački jezik. Odlučili smo se za temu Pojum simbola kod
Pirsa, Fruju i Junga. Od kandidata se tražilo da izloži razlike iz-među tri
ista pojma kod trojice različitih autora, filozofa, kritičara i psihologa;
trebalo je pokazati kako u mnogim raspravama o ovim autorima dolazi do
neslaganja zato što se značenje koje ovom pojmu pripisuje jedan autor
pripi-sivalo drugom. Tek na kraju, u hipotetičkom zaključku, kandidat bi
pokušao da pokaže da li i koje analogije po-stoje izmedu istoimenih pojmova,
pozivajući se i na dru-ge autore, kojima zbog precizno formulisane teme nije
želeo da se bavi. Niko ne bi mogao da mu prigovori što nije uzeo u obzir autora
K , budući da se tema bavi autorima X, Y i Z, niti da je
citirao autora /u prevodu, jer bi se radilo o uzgrednoj napomeni u zaključku, a
tema je zahtevala da se temeljno i u originalu prouče samo troji-ca autora
precizirana u naslovu.
Eto kako jedan panoramski rad može
da se sažme u prihvatljive okvire, a da se pri tom ne pretvori u strogo
monografski.
Treba da bude jasno da termin
„monografski" može imati mnogo šire značenje od onoga koje smo ovde
upo-trebili. Monografija je obrađivanje samo jedne teme i kao takva
suprotstavlja se „priči", udžbeniku, enciklopediji. Zbog toga je
monografski i rad pod naslovom: Terna 'Svet okrenut naopako' kod srednjovekovnih
pisaca.
Proučavaju se mnogi autori ali samo
s aspekta jedne specifične teme (sa aspekta jednog zamišljenog paradoksa ili
bajke: ribe lete u vazduhu, ptice plivaju u vodi). Pod pretpostavkom da se
dobro uradi, bila bi to odlična mo-nografija. Ali, da bi zaista bila urađena
kako valja, treba navesti sve autore koji su obrađivali tu temu, naročito one
manje poznate kojih se niko ne seća. Zato je ovaj rad ne-što između
monografskog i panoramskog i nije nimalo lak: zahteva mnogo čitanja. Ako se od
nje ipak ne odu-staje, trebalo bi je suziti: Tema 'Svet okrenut naopako' kod
karolinških pesnika.
Područje se sužava, zna se šta treba
obraditi a šta iz-ostaviti. Naravno da je uzbudljivije pisati panoramski rad,
jer iznad svega izgleda dosadno baviti se godinu ili dve dana jednim autorom.
Ali treba znati da pisanje strogo monografskog rada ne znači izgubiti sasvim iz
vida pano-ramu. Pisati rad o pripovedačkoj prozi Fenolja znači ima-ti u vidu
italijanski realizam kao pozadinu, čitati Pavezea ili Vitorinija, steći uvid u
prozu američkih autora koje je Fenoljo čitao i prevodio.
Samo ako
uklopite autora u panoramski pregled, mo-žete ga shvatiti i objasniti. Ali,
jedno je koristiti panora-mu kao pozadinu, a drugo napraviti panoramsku sliku.
Jedno je slikati portret plemića sa selom i rekom u poza-dini, drugo je slikati
polja, doline i reke. Treba promeni-ti tehniku, treba promeniti, fotografskim
jezikom rečeno, fokus. Polazeći od jednog autora, panorama može biti
ne-dovoljno jasna, nepotpuna ili iz druge ruke.
U zaključku bih podsetio na osnovno
pravilo: što se vi-še sužava polje, radi se bolje i sigurnije je. Monografski
rad ima prednost nad panoramskim. Bolje je da rad više li-či na esej nego na
udžbenik istorije ili enciklopediju.
Comments
Post a Comment