Skip to main content

4. Fusnote


4. Fusnote

4.1. Čemu služe?
Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu.
Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč.
U fusnotama se autor poziva na druge bibliograf-ske jedinice da bi potkrepio iznete stavove: „ o ovoj te-mi, vidi knjigu tu i tu". I u ovom slučaju, bolje je stavi-ti ih u fusnotu.
Fusnote služe za spoljne i unutrašnje referencije. U fusnotu se može staviti jedno ,,up." (što znači „uporedi", kojim se upućuje ili na drugu knjigu ili na drugo pogla-vlje ili pasus u okviru sopstvenog rada). Unutrašnje refe-rencije mogu, ako su bitne, ostati u samom tekstu: knjiga koju čitate je primer za takav postupak, jer se često po-zivam na drugi odeljak.

U fusnotu se unosi citat kojim se jedan sta v pot-krep/juje. a koji bi u tekstu samo smetao. Recimo da vi u tekstu nešto tvrdite, a zatim, da ne biste gubili nit u iz-laganju prelazite na sledeću tvrdnju, ali posle prve stavlja-te fusnotu da biste pokazali da jedan priznati autoritet de-li vaše mišljenje.
Fusnote omogućavaju da podrobnije objasnite sud koji ste izneli u tekstu. Korisne su jer ne opterećujete tekst opservacijama koje, bez obzira koliko značajne, ni-su bitne za vaš rad ili samo ponavljaju. s druge tačke gle-dišta, ono što ste već rekli.
Fusnote služe i za korekciju iznetib stavova: vi ste sigurni u ono što tvrdite ali i svesni da ima i drugačijih mišljenja, ili smatrate da bi neko, s odredenog aspekta, mogao osporiti ono što tvrdite. Biće to dokaz ne samo na-učničke lojalnosti već i kritičkog duha ako u fusnoti date i mišljenje koje donekle ograničava vaš autoritet.
U fusnoti se može naći prevod nekog citata koji je bilo nužno dati na stranom jeziku, ili pak originalna ver-zija citata koji je zbog zahteva teksta bilo zgodnije dati u prevodu.
h) Fusnotama se otplaćuju dugovi. Navesti knjigu iz koje smo citirali jednu misao znači platiti dug. Navesti au-tora od koga smo preuzeli jednu ideju ili informaciju, zna-či platiti dug. Ponekad se moraju platiti i dugovi koje je teže dokumentovati: pitanje je naučničke časti reći u fu-snoti da originalnih ideja koje izlažemo ne bi bilo bez podsticaja u vidu određenih dela ili privatnih razgovora s određenim autorima.
Svi važni sudovi koji nisu opštepoznati... treba da budu pot-krepljcni dokazima. To može biti ućinjeno u tckstu. u l'usnoti. ili na oba mesta" (Campbell c Ballou, op. cit.. p. 50).

Dok su fusnote tipa a, b i c mnogo korisnije u dnu strane, one tipa d i h mogu doći na kraj poglavlja ili sa-mog rada, naročito ako su jako duge. Reći ćemo i ovom prilikom da fusnotd ne trebd dd bude suviše duga: inače nije fusnota već napomena i kao takva se numeriše i uno-si na kraju rada. U svakom slučaju, budite dosledni: ili sve fusnote u dnu strane ili sve na kraju poglavlja, ili kratke fusnote u dnu strane ili napomene na kraju rada.
To što se citirana dela pojavljuju u fusnotama ne zna-či da nije potreban spisak bibliografskih jedinica; biblio-grafija omogućava da uvek pred očima imate dela koja ste pregledali i daje opštu informaciju o korišćenoj literaturi, a bilo bi nevaspitano prema čitaocu primoravati ga da in-formacije o literaturi traži u fusnotama.
Bibliografija, u poređenju s fusnotama, pruža kom-pletnije podatke. Na primer: citirajući stranog autora, u fu-snoti se može dati samo naslov na originalnom jeziku, dok će se u bibliografiji navesti i prevod. U fusnoti se na-vodi ime pa prezime autora, a u bibliografiji će se, po al-fabetskom redu, uneti prezime pa ime autora.

Comments

Popular posts from this blog

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je