Skip to main content

3. Teme iz prošlosti ili savremene teme?


3. Teme iz prošlosti ili savremene teme?
Ovako formulisano pitanje izgleda kao oživljavanje stare querelle des anciens et des modernes... U mnogim disciplinama ono se uopšte i ne postavlja (iako se rad iz istorije latinske književnosti može baviti Horacijem, kao i studijama o Horaciju u poslednjih dvadeset godina). Na-suprot tome, logično je da onaj ko piše diplomski iz isto-rije savremene italijanske književnosti nema alternativu.
Ipak, nije redak slučaj da student uprkos savetu pro-fesora da diplomira na petrarkisti iz 16. veka ili poeziji pisanoj u arkadskom stilu, radije bira Pavezea, Basanija, Sangvinetija. Često je izbor plod autentične vokacije i te-ško ga je osporiti, ali i pogrešnog uverenja da je lakše i zabavnije pisati o savremenim autorima.
Odmah da kažemo da je savremeni autor uvek teži. Tačno je da je bibliografskih jedinica manje, da su svi tekstovi dostupni, da prva faza rada umesto u biblioteci može da se obavi i na plaži s dobrim romanom u ruka-ma. Ili je cilj jedna skrpljena teza u kojoj se jednostavno ponavlja ono što su drugi već rekli. i onda je tu kraj pri-če, (može se napabirčiti 1 rad o petrarkisti iz 16. veka); ili želite da kažete nešto novo, i u tom slučaju ćete se uveriti da o antičkom autoru postoje bar pouzdana tuma-čenja na koja se može nadovezati, dok o su o savreme-nom autoru sudovi još uvek neodređeni i neusaglašeni, a naša kritička sposobnost umanjena nedostatkom vre-menske distance i zato sve postaje izuzetno teško.
Nema sumnje da se teže čita stari autor, da podrazu-meva pažljivije bibliografsko istraživanje (mada obično postoje kompletni bibliografski spiskovi), ali ako se di-plomski shvati kao prilika da se student upozna s istraživačkim postupkom, stariji autor donosi više proble-ma, ali pruža i priliku da se više nauči.
Ako student oseća da ima smisla za savremenu knti-ku, pisanje diplomskog može biti poslednja prilika da se suoči sa starijom književnošću, da proveri svoje afinitete i mogućnost tumačenja teksta.
Ne bi bilo loše iskoristiti ovu priliku. Mnogi savre-meni pisci, bar oni avangardni, nisu pisali rad o Monta-leu ili Paundu, već o Danteu ili Foskolu. Naravno, ni ov-de nema preciznih pravila: sposoban istraživač može da uradi istorijsku ili stilsku analizu savremenog pisca sa istim temeljnim i preciznim filološkim uvidom kakav zah-teva i rad o starijem autoru.
Osim toga, problem varira od predmeta do predmeta. U filozofiji možda više problema stvara jedan rad o Hu-serlu nego o Dekartu i odnos „lakog" i „čitljivog" je obr-nut: bolje se čita Paskal nego Karnap.
Zato je moj jedini savet: raditi na savremeniku kao da je stariji autor i obratno.
Biće vam zabavnije i napisaćete ozbiljniji rad.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je