3. Teme iz prošlosti ili savremene
teme?
Ovako formulisano pitanje izgleda
kao oživljavanje stare querelle des anciens et des modernes... U mnogim
disciplinama ono se uopšte i ne postavlja (iako se rad iz istorije latinske
književnosti može baviti Horacijem, kao i studijama o Horaciju u poslednjih
dvadeset godina). Na-suprot tome, logično je da onaj ko piše diplomski iz
isto-rije savremene italijanske književnosti nema alternativu.
Ipak, nije redak slučaj da student
uprkos savetu pro-fesora da diplomira na petrarkisti iz 16. veka ili poeziji
pisanoj u arkadskom stilu, radije bira Pavezea, Basanija, Sangvinetija. Često
je izbor plod autentične vokacije i te-ško ga je osporiti, ali i pogrešnog
uverenja da je lakše i zabavnije pisati o savremenim autorima.
Odmah da kažemo da je savremeni
autor uvek teži. Tačno je da je bibliografskih jedinica manje, da su svi
tekstovi dostupni, da prva faza rada umesto u biblioteci može da se obavi i na
plaži s dobrim romanom u ruka-ma. Ili je cilj jedna skrpljena teza u kojoj se
jednostavno ponavlja ono što su drugi već rekli.
i onda je tu kraj pri-če, (može se napabirčiti 1 rad o petrarkisti iz 16.
veka); ili želite da kažete nešto novo, i u tom slučaju ćete se uveriti da o
antičkom autoru postoje bar pouzdana tuma-čenja na koja se može nadovezati, dok
o su o savreme-nom autoru sudovi još uvek neodređeni i neusaglašeni, a naša
kritička sposobnost umanjena nedostatkom vre-menske distance i zato sve postaje
izuzetno teško.
Nema sumnje da se teže čita stari
autor, da podrazu-meva pažljivije bibliografsko istraživanje (mada obično
postoje kompletni bibliografski spiskovi), ali ako se di-plomski shvati kao
prilika da se student upozna s istraživačkim postupkom, stariji autor donosi
više proble-ma, ali pruža i priliku da se više nauči.
Ako student oseća da ima smisla za
savremenu knti-ku, pisanje diplomskog može biti poslednja prilika da se suoči
sa starijom književnošću, da proveri svoje afinitete i mogućnost tumačenja
teksta.
Ne bi bilo loše iskoristiti ovu
priliku. Mnogi savre-meni pisci, bar oni avangardni, nisu pisali rad o
Monta-leu ili Paundu, već o Danteu ili Foskolu. Naravno, ni ov-de nema
preciznih pravila: sposoban istraživač može da uradi istorijsku ili stilsku
analizu savremenog pisca sa istim temeljnim i preciznim filološkim uvidom kakav
zah-teva i rad o starijem autoru.
Osim toga, problem varira od
predmeta do predmeta. U filozofiji možda više problema stvara jedan rad o
Hu-serlu nego o Dekartu i odnos „lakog" i „čitljivog" je obr-nut:
bolje se čita Paskal nego Karnap.
Zato je moj jedini savet: raditi na
savremeniku kao da je stariji autor i obratno.
Biće
vam zabavnije i napisaćete ozbiljniji rad.
Comments
Post a Comment