Skip to main content

6.1. Šta je naučnost?


6.1. Šta je naučnost?
Neki nauku izjednačavaju s prirodnim naukama ili sa istraživanjem na kvantitativnim osnovama: istraživanje ni-je naučno ako se ne iskazuje u formulama i dijagramima. U takvom tumačenju ne bi bilo naučno ni istraživanje o Aristotelovom shvatanju morala niti o klasnoj svesti i po-bunama seljaka za vreme reformacije. Očito da to nije smisao koji termin „naučni" ima na univerzitetu. Pokuša-ćemo da definišemo kada se jedan rad može nazvati na-učnim u širem smislu.

Kao uzor mogu da posluže definicije preuzete iz pri-rodnih nauka s početka modernog doba. Istraživanje ima naučni karakter ako ispunjava sledeće zahteve:
1) Istražuje se jedan prepoznatljiv predmet, definisan tako da ga i drugi mogu prepoznati.
Termin predmet ne odnosi se nužno samo na predmet u fizičkom smislu. I kvadratni koren je jedan predmet ia-ko ga niko nikad nije video. Društvena klasa je predmet istraživanja, iako bi neko mogao da prigovori da pozna-jemo samo pojedince i statističke srednje vrednosti, a ne klase u pravom smislu reči. Ali u tom slučaju ni katego-rija celih brojeva većih od 3725 ne bi bila fizički realna, iako bi jedan matematičar mogao lepo da se njima poza-bavi. Definisati predmet znači utvrditi uslove pod kojima možemo o njemu govoriti na osnovu nekih pravila koja mi odredimo ili je to već neko učinio pre nas. Ako utvr-dimo pravila na osnovu kojih se jedan ceo broj veći od 3725 može prepoznati kad god se pojavi, postavili smo pravila za prepoznavanje našeg predmeta. Problem će se svakako pojaviti ako treba da govorimo o jednom izmi-šljenom biću kao što je kentaur, čije je nepostojanje op-štepriznato. U tom slučaju imamo tri mogućnosti. Može-mo govoriti o kentaurima onako kako se o njima govori u klasičnoj mitologiji i tako naš predmet postaje javno prepoznatljiv i individualizovan jer raspolažemo tekstual-nim (ili vizuelnim) zapisima o kentaurima. U tom sluča-ju treba navesti karakteristike koje mora imati jedno mi-tološko biće da bi bilo prepoznato kao kentaur.
U drugom slučaju možemo sprovesti hipotetičko istra-živanje o karakteristikama koje bi trebalo da ima živi stvor u jednom mogućem svetu (koji nije ovaj stvarni) da bi moglo biti kentaur. Morali bismo, takode, definisati uslove postojanja takvog mogućeg sveta, uz upozorenje da se celokupna naša rasprava odvija u okviru ove hipoteze. Ako se budemo dosledno pridržavali polazne pretpostav-ke, možemo reći da govorimo o „predmetu" koji ima mo-gućnosti da bude predmet naučnog istraživanja.
Imamo i treću mogućnost - da pružimo naučne doka-ze da kentauri zaista postoje. U tom slučaju, da bi pred-met bio vredan razgovora, moramo izneti dokaze (kostu-re, koštane ostatke, otiske na vulkanskoj masi, fotografije snimljene uz pomoć infracrvenih zraka u grčkim šumama ili gde već hoćemo), tako da i drugi mogu da se slože s činjenicom da, bilo da je naša pretpostavka tačna ili po-grešna, postoji nešto o čemu se može govoriti.
Naravno, ovaj primer je paradoksalan i verujem da ni-ko nema nameru da piše diplomski rad o kentaurima, ali sam hteo da pokažem kako se, pod određenim uslovima, uvek može ustanoviti predmet istraživanja svima prepo-znatljiv. A ako se to može učiniti s kentaurima, onda to isto važi i za moralno ponašanje, želje, vrednosti ili po-jam istorijskog napretka.
2) Istraživanje o određenom predmetu mora da saop-šti ono što još niko nije rekao ili da kroz jednu drugači-ju optiku sagleda ono što je već rečeno. Jedan matema-tički precizan rad koji bi poslužio samo zato da tradicio-nalnim metodama prikaže Pitagorinu teoremu, ne bi se mogao nazvati naučnim jer ne bi doneo ništa novo. U naj-boljem slučaju, bio bi to dobar rad koji bi doprineo po-pularizaciji nauke, poput priručnika koji nas upućuje ka-ko da napravimo kućicu za pse koristeći drvo, eksere, ren-de, testeru i čekić. Kao što smo već rekli, jedna kompi-lacija može da bude naučno korisna zato što je kompila-tor povezao u organsku celinu već poznata mišljenja o istom predmetu. Priručnik o pravljenju kućice za pse nije naučni rad, ali jedno delo koje poredi i izlaže sve pozna-te metode za pravljenje kućice za pse može imati neke skromne pretenzije na naučnost.
Važno je imati u vidu: kompilacija može, u izvesnom smislu, biti naučno korisna ako ne postoji ni.šta slično u toj oblasti. Ako već postoje komparativna dela o pravlje-nju pomenutih kućica, pisati još jedan je gubljenje vreme-na (ili plagijat).
3) Istraživanje mora koristiti drugima. Koristan je čla-nak koji donosi nova saznanja o ponašanju atoma. kao i onaj koji otkriva do sada neobjavljeno Leopardijevo pi-smo i iznosi ga u celini. Jedan rad se može smatrati na-učnim ako novim tumačenjem dopunjava ono što je već poznato i ako će ga, bar teoretski, uvažavati svi budući radovi na istu temu. Naučni značaj jednog priloga uvek zavisi od procene u kojoj je meri on bio neophodan. Ima doprinosa koje istraživači jednostavno moraju uzeti u ob-zir ako žele nešto relevantno da saopšte, a ima i takvih koji se mogu ali i ne moraju uzeti u obzir. Nedavno su objavljena pisma koja je Džems Džojs pisao svojoj ženi o gorućim seksualnim problemima. Nema sumnje da će onome ko sutradan bude proučavao genezu ličnosti Moli Blum u Džojsovom Uliksu itekako pomoći saznanje da je u privatnom životu Džojs svojoj ženi pripisivao vatrenu seksualnost, kakvu je imala i Moli; ovde je reč o kori-snom naučnom prilogu. S druge strane, ima zadivljujućih tumačenja Uliksa u kojima se daje precizna i tačna ana-liza njenog lika i bez ovih podataka; reč je, dakle, o pri-logu koji nije neophodan. Nasuprot tome, kada je obja-vljen Stephen Hero, prva verzija Džojsovog romana Por-tret umetnika u mladosti, svi su se složili da se on mora uzeti u obzir da bi se razumeo razvoj irskog pisca. Bio je to.izuzetno važan naučni prilog.
Neko bi mogao izneti na videlo jedan od onih doku-menata rigoroznih nemačkih filologa koje ironično zove-mo „praljine beleške": to su tekstovi minornog značaja, u koje je pisac uneo i spisak za kupovinu toga dana. Pone-kad su korisni i takvi podaci, makar i samo zato što pri-kazuju u humanijem svetlu jednog umetnika koga su svi smatrali čudakom ili otkrivaju da je u tom periodu živeo prilično siromašno. Ponekad, naprotiv, ne donose baš ni-šta novo, radi se o malim biografskim kuriozitetima bez ikakve naučne vrednosti; postoje osobe koje bije glas ne-umornih istraživača iako iznose slične budalaštine. To ne znači da treba obeshrabriti one koji se zabavljaju ovakvim istraživanjima, ali se u tom slučaju ne može govoriti o na-pretku ljudskog saznanja i bilo bi mnogo korisnije, ako ne s naučnog ono bar s pedagoškog aspekta, napisati jednu popularnu knjižicu o životu pisca uz kraći pregled njego-vih dela.
4) Istraživanje treba da pruži elemente za potvrdu ili negaciju iznete pretpostavke, i na osnovu toga ponudi raz-loge za njen dalji život u javnosti. To je osnovni uslov. Ako želim da pokažem kako kentauri postoje na Pelopo-nezu, moram da odgovorim na četiri zahteva: a) da pružim dokaze (kao što je rečeno, bar jednu repnu kost); b) da objasnim kako sam do njih došao; c) da navedem postupak za prikupljanje drugih nalaza; d) da kažem ka-kvu bi kost (ili drugi nalaz) trebalo pronaći da se opovrg-ne moja pretpostavka.
Na ovaj način nisam samo pružio na uvid dokaze za moju hipotezu, nego sam i drugima omogućio da nastave istraživanje kako bi je potvrdili ili doveli u pitanje.

Isto se dešava i sa svakom drugom temom.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je