Skip to main content

5. Da li je potrebno znati strane jezike?


5. Da li je potrebno znati strane jezike?
Ovo poglavlje se ne odnosi na one koji pripremaju rad iz stranog jezika ili strane književnosti. Poželjno je da poznaju jezik o kome pišu. Staviše, bilo bi poželjno da ako pišu rad o jednom francuskom autoru, on bude napi-san na francuskom. Na mnogim univerzitetima u svetu se tako radi i to je pravilno.
Ali, sagledaćemo problem s aspekta onih koji diplom-ski rad pi.šu iz filozofije, sociologije, prava, političkih na-uka, istorije ili prirodnih nauka. Literatura na stranom je-ziku potrebna vam je i ako ste izabrali temu iz italijan-ske istorije, o Danteu ili renesansi, budući da su mnogi ugledni proučavaoci Dantea i renesanse pisali na engle-skom ili nemačkom.
Obično se ova okolnost koristi za početak učenja ne-kog jezika. Motivisani radom, uz malo napora počinjete da razumevate ponešto. Često se jezik tako i nauči. Ve-rovatno ga nećete progovoriti, ali čitati sigurno hoćete. Bolje i to nego ni.šta.

Ako o određenoj temi postoji samo jedna knjiga na nemačkom koji ne znamo, problem možemo rešiti tako što ćemo zamoliti nekoga da nam prevede najvažnija pogla-vlja: bićemo dovoljno oprezni da se ne oslonimo previše na tu knjigu, ali je bar možemo legitimno uvrstiti u bibli-ografiju jer nekakav uvid ipak imamo.
Ali sve su to manje značajni problemi. Osnovno je: izabrati temu koja ne zahteva poznavanje jezika koji ne znamo ili koji nismo spremni da naučimo. Ponekad kan-didat izabere temu ne znajući kakvim se rizicima izlaže. Da vidimo koja pravila treba poštovati:
Ne može se pisati rad o stranom autoru ako se nje-gova dela ne čitaju u originalu. To se samo po sebi raz-ume ako je u pitanju pesnik, ali mnogi veruju da za je-dan rad o Kantu, Frojdu ili Adamu Smitu ovakva predo-strožnost nije neophodna. Naravno da jeste i to iz dva raz-loga: pre svega, nisu uvek prevedena sva dela određenog autora i tada nepoznavanje i jednog manje značajnog de-la može da ugrozi razumevanje njegove misli ili intelek-tualnog prosedea; drugo, najobimnija literatura o jednom autoru obično je na jeziku na kome je pisao, pa ako je autor i preveden nisu uvek prevedeni i njegovi tumači; najzad, prevodi ne daju uvek pravu sliku o jednom auto-ru, a pisati rad znači upravo to - otkriti njegovu izvornu misao zamagljenu neadekvatnim prevodom ili raširenim predrasudama; napisati rad znači prevazići opšta mesta iz školskih udžbenika tipa: „Foskolo je klasik, a Leopardi ro-mantičar" ili „Platon je idealista, Aristotel realista" i ,,Pa-skal je za srce, Dekart je za um".
Ne može se pisati rad o nekoj temi ako je najve-ći deo grade o njoj' pisan na jeziku koji ne poznajemo. Student koji odlično zna nemački a ne zna francuski, danas ne bi mogao da piše o Ničeu iako je ovaj pisao na nemačkom jeziku: naime, u poslednjih deset godina neke od najzanimljivijih revalorizacija Ničeovog dela napisane su na francuskom. Isto važi i za Frojda: bilo bi te.ško po-novo čitati bečkog učitelja bez čitanja američkih revizio-nista i francuskih strukturalista.
3) Ne može se pisati rad o jednom autoru ili jednoj temi čitajući samo dela na jezicima koje poznajemo. Ko nam garantuje da ključno delo nije napisano na jeziku ko-ji ne znamo? Naravno, ovakvo razmišljanje može i da unervozi i zato treba postupati razumno. Postoje pravila naučničke korektnosti koja predviđaju da ako kandidat zna da o jednom engleskom autoru postoji literatura na japan-skom, taj podatak navede, uz ogradu da ga nije čitao. Ovo „dozvoljeno neznanje" se odnosi obično na slovenske je-zike i one koji se ne govore u Zapadnoj Evropi; postoje veoma ozbiljne studije o Marksu u kojima se priznaje da radovi na ruskom jeziku nisu uzeti u obzir. U ovakvim slučajevima ozbiljan istraživač može uvek pokazati da zna o čemu je reč u tim delima s obzirom na -to da su do-stupne recenzije ili separati s rezimeima. Obično ruski, bugarski, čehoslovački ili izraelski naučni časopisi obja-vljuju u dnu strane kraće izvode iz članaka na engleskom ili francuskom jeziku. I evo kako je, i kad se radi o fran-cuskom autoru, dozvoljeno ne poznavati ruski ali je neo-phodno bar čitati engleski da bi se uklonila prepreka.
Pre nego što formulišemo temu, treba baciti pogled na postojeću bibliografiju i uveriti se da ne postoje jezič-ke prepreke.
Neki slučajevi su unapred poznati. Nezamislivo je pi-sati rad iz oblasti klasične filologije bez poznavanja ne-mačkog, jer su na nemaćkom jeziku napisane najrelevant-nije studije u ovoj disciplini.

Diplomski rad je i prilika da se stekne uvid u opštu terminologiju na svim zapadnim jezicima, jer i ko ne či-ta ruski trebalo bi bar da prepoznaje ćirilične znake i raz-ume da li pomenuta knjiga govori o umetnosti ili nauci. Citanje ćirilice se savlada za jedno veče, a do saznanja da uc/cycciU60 znači umetnost doći ćemo upoređujući na-slove. Ne treba se plašiti; diplomski rad treba shvatiti kao jedinstvenu mogućnost da uradimo nešto što će nam ko-ristiti dok smo živi.
Nismo uzeli u obzir najbolju mogućnost za slučaj da vam treba uvid u stranu bibliografiju, a to je boravak u dotičnoj zemlji: ovakva rešenja su skupa, a ovde se trudi-mo da damo savete i studentu koji nema te mogućnosti.
Pretpostavimo, na kraju, da je student zainteresovan za problem vizuelne percepcije u umetničkoj tematici. Ovaj student ne zna strane jezike i nema vremena da ih nauči (ili ima psihološki blok: ima osoba koje nauče šved-ski za nedelju dana i onih koji za deset godina ne progo-vore pristojno francuski). Pored toga, iz ekonomskih raz-loga mora da uradi diplomski za šest meseci. On je, ipak, iskreno zainteresovan za temu, želi da završi studije i za-posli se, ali kasnije namerava da se ozbiljnije pozabavi ovom temom. Moramo da mislimo i na njega.
Dobro, ovaj student bi mogao da predloži jednu temu tipa Problemi vizuelne percepcije u odnosu prema figura-tivnim umetnostima kod nekih savremenih autora. Biće poželjno uvesti i psihološki momenat u temu, o čemu po-stoje brojna dela prevedena na italijanski, od Oka i razu-ma od Gregorija do najznačajnijih tekstova iz oblasti psi-hologije forme i transakcione psihologije. Možemo se koncentrisati na tri autora, predlažem Arnhajma zbog ge-štaltskog pristupa, Gombriča zbog semiološko-informativnog, Panofskog zbog ogleda o perspektivi sa aspekta iko-nologije. Ova trojica autora s tri različite tačke gledišta razmatraju odnos prirodnog i „kultivisanog" u percepciji slika. Da bismo ih stavili u jedan pregled, pronaći ćemo neko delo koje ih spaja - studije Đila Dorflesa, na pri-mer. Kada je u glavnim crtama skicirao te tri perspekti-ve, student može pokušati da još jednom prouči sporne či-njenice u svetlu nekog značajnijeg umetničkog dela i predloži jedno već klasično tumačenje ( na primer, način na koji Longi analizira Pijera dela Frančesku), upotpunju-jući ga „savremenijim" uvidima do kojih je došao. Rezul-tat neće biti originalan, ostaće negde između panoramskog i monografskog rada, ali se bar može napisati na osnovu prevoda. Niko mu neće prebaciti sto nije čitao celog Pa-nofskog, ni autora koji postoji samo na nemačkom ili sa-mo na engleskom, jer ovde i nije reč o Panofskom; pozi-vanje na Panofskog ograničeno je samo na jedan aspekt.
Kao što smo već rekli, ova vrsta rada se ne preporu-čuje zato što postoji rizik da bude nekompletan i uopšten: imajte na umu da je reč o uzorku rada koji se može na-pisati za šest meseci, odnosno, studentu koji bi da za što kraće vreme složi već postojeće činjenice o problemu ko-ji ga zanima. To je rešenje iz nužde, ali je bar časno.
U svakom slučaju, ako ne znamo strane jezike a ne možemo da iskoristimo pisanje rada kao dragocenu mo-gućnost da ga naučimo, najrazumnije rešenje je tema iz nacionalne baštine, gde se pozivanja na stranu literaturu mogu potpuno izbeći ili svesti na manji broj prevedenih tekstova. Tako bi onaj ko izabere temu Obrasci istorijskog romana u Garibaldije voj prozi trebalo da ima neka osnov-na znanja o istorijskom romanu i Valteru Skotu (uz pole-miku o istoj temi u 19. veku u Italiji), ali bi mogao da čita na italijanskom bar najpoznatija Skotova dela, poseb-no prevode iz 19. veka. Još manje problema imao bi kan-didat s temom Uticaj Gueracija na kulturu italijanskog preporoda. Nema razloga za preuranjeni optimizam: treba dobro proučiti bibliografiju i videti da li su i koji strani autori obradivali ovu temu.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je